Početna Grafiti
O busu krntiji, akvariju i još nekim stvarima... PDF Ispis E-mail
Ako u školu morate svakodnevno putovati autobusom, onda vjerojatno znate o čemu govorim. Čitavi bi se romani mogli napisati na temu naših šest školskih busova, ali i vozača koji su jednako tako, pa recimo, posebni. Svatko nosi svoju zanimljivu, čudnu priču, pa čak i mi putnici. Svako jutro kad još onako pospani u 7:20 ulazimo kroz vrata koja se jedva otvaraju, čeka nas namrgođeno vozačevo lice koje nikada, ali baš nikada, ne odzdravi na ono moje: "Dobro jutro!". OK, čovjeku se spava, možda ste pomislili, ali zvuk motora koji pokreće ovu krntiju toliko je jak, da te drži budnim bolje od tri kave. Neću ni spominjati kakva je cesta. Zapravo, hajdemo reći da je dobra s obzirom na onu u prethodnom selu.
Školski autobusiŠto misli vlast? Uvijek ista lica sjede na istim položajima, uvijek iste osobe sjede zajedno. Kao da su neka mjesta rezervirana i osjećaš se neugodno ako sjedneš na neko, a znaš kome "pripada". Zato bolje sjedi na svoje. Zakon busa, rekla bih. Samo ću ponedjeljke i dane sajma izuzeti od ovog "zakona", jer je tad gotovo pola busa popunjeno djedovima i ponekom bakom koja se onako oprezno drži za neku šipku, a čak je i mali prvašići gledaju s čuđenjem. I njima je bus veza sa svijetom, kao i nama moglo bi se reći.
Pitam se što bi zagrebački srednjoškolci rekli da imaju bus samo dvaput dnevno i da mogu samo u 7:20 otići u školu i vratiti se samo u 13:30, kao što to mi činimo? I nitko nas ništa ne pita. Nikoga ne zanima treba li nama još bar jednom dnevno veza sa svijetom? Pa ni Šime Lučin nije znao kad smo ga pri posjetu Saboru pitali.
Kad onako gotovo poslije sedmog sata uđemo u krntiju koja nas svaki dan vozi, pitam se što nam drugo preostaje doli tupo gledati kroz prozor? Čak ni to ne bi bilo loše, da je moguće. Prozori, odnosno stakla, u našem busu potpuno su zamagljena 365 dana u godini, pa nemaju svrhu kojoj su namijenjeni. A kad u šestom mjesecu upeče Sunce, ne mogu se ni zavjese navući, jer ih nema, uglavnom su potrgane. To je, dakako, naša krivica.
Posebno je zanimljivo za kišnog vremena. Tada je svako deseto sjedalo suho, a sva ostala mokra i svi stoje, gužvaju se, dok s krova malo pomalo kapaju divovske kapljice i to, po mogućnosti, po kosi, po očima, svugdje.. Ne smijem zaboraviti ni naš "akvarij". Ako ne znate o čemu govorim, to je voda koja se već mjesecima nakuplja između prozorskih stakala, mutna je i puna nekakvih sitnih čestica nečega, odnosno ničeg važnog.
Nikad nisam čula radio u našem busu - ili ga nema ili ga naš srednjovjekovni vozač ne zna uključiti. Možda on radio smatra luksuzom. U početku smo "maštali" o glazbi u busu, ali s vremenom smo odustali jer nema efekta naše zapomaganje sa zadnjih sjedala: "Upali radio!". Možda je bolje ne spominjati da je ljeti u busu klima, ili ono nešto što naš bus ima, a služi toj namjeni, namještena na grijanje, a zimi na hlađenje.
Možda preuveličavam, svejedno, tko ne vjeruje neka nam se pridruži u vožnji tom krntijom. Bilo kako bilo, uvijek nam ostaje ono : "Bus mi je kasnio.", da se opravdamo bar ponekad što smo prvi sat nakon "pustolovne" vožnje busom, umjesto na sat otišli na kavu.

Napisala: Julijana Bačić, G2-2004
 

Google pretraživač

Webškola

Wikipedia