Početna Grafiti
Kamen naš svagdašnji PDF Ispis E-mail
U posljednjih nekoliko godina kao da su sve oči uprte u "berače kamena", nazovimo tako sve kamenoklesare, bageriste, pa i kamioniste, obične, sa strane pridošle radnike, kamen biznismene itd. Ipak su najzanimljiviji i najnoviji trn u oku ljubomornih promatrača ovi posljednji. Mala sredina, mali Benkovac nekada kao da ne trpi novost, kao da je svako odudaranje od uobičajenog životarenja neprihvatljivo i nepoželjno.
Jedno od važnijih središta kamenarstva, Lisičić, nalazi se na udaljenosti od 5 km od Benkovca. Ako nekome iz obližnjih sela ili iz Benkovca spomenete Lisičić, prve će asocijacije biti kamen i jaki automobili. Ovdje kod nas, to kao da ide jedno s drugim. Dovoljno je kroz selo proći samo jednom i vidjet ćete ispred svake, ali baš svake kuće paletu natovarenu što legalno, što ilegalno izvađenim kamenom. Ali, o tome pssst!, barem dok još nismo primljeni u EU. Pored spomenute palete nije neobično vidjeti strojeve koji uz zadnje vrijeme kao da niču, te, dakako, i dobar auto. Na prvom mjestu svakog kamen biznismena je auto, sve ostalo je sporedno.
Jer, ipak se ljubimcem ide u Benkovac, parkira ispred kafića (nema veze što se tako pola ulice zakrči) itd. Naglašavam ovo ispred kafića, jer bi se zapravo moglo reći da su auti parkirani ispred stolova na terasi kafića, kojih hvala Bogu ima koliko ti srce želi. Zatvoriš za sobom vrata auta i već si za stolom.
Lisičić je igrom slučaja, ili možda bolje rečeno kamena, postao poznato ime i izvan granica Hrvatske koliko god to čudno zvučalo, jer izvozi se po čitavoj Europi. Jezične barijere nisu nikakva prepreka jer uvijek se nađe neki susjed ili srednjoškolac koji će rado pomoći unjihovom svladavanju. Tako ima i onih, a slobodno priznajmo, polupismenih, bez osnovne škole koji bez problema izvoze po Mađarskoj, Italiji, Sloveniji i drugim tržištima.
Kamen se vadi na ovom području od davnina, oduvijek. Ima, doduše, i onih koji misle da je kava (a pri tome ne mislim na topli osvježavajući napitak) na ovom prostoru izum 21. stoljeća, ali nije tako. Generacije i generacije prehranjivao je kamen. Počelo je sasvim slučajno s onim površinskim slojem. Otkriće da ga na samoj površini ima puno, ljudima je probudilo znatiželju da traže dalje, kopaju dublje. Koliko god primitivno zvučalo, krampom i motikom, tek metar ili dva duboku jamu, kopali su ljudi do ludih osamdesetih godina, pa i duže. Tek su devedesete uvele promjene, a kamen počeo zapinjati svima za oko.
Tomo KutijaJedan od veterana ovog mukotrpnog posla je i moj sumještanin, Tomo Kutija, 75-godišnjak koji je svoj život proveo u suživotu s kamenom. U 60 godina, koliko se bavi kamenom, naučio je puno toga o njemu, ali i o ljudima. Gradio je Tomo po čitavoj Hrvatskoj: pomogao je zidati i Titovu vikendicu i turistički kompleks na Babinom kuku u Dubrovniku.
- Bilo je te gradnje stvarno dosta, ja mislim za jedan zidić od metra visine od Splita do Zadra - prisjeća se on i nabraja kakve sve brste kamena postoje. - E, bunja je s jedne strane glatka, s druge hrapava, ciklop je bunja nepravilnog oblika, ima još lomljeni kamen i tako. Razgovaram s njim dok vani fijuče bura.
- Ne može se danas ništa kad je ovako hladno, ruke zebu, ne možeš ništa. Može se jedino biti kući. - kaže mi Tomo i odmah dodaje da je bilo i dana kad se i po buri išlo u kavu. - Uđeš u rupu i u njoj nađeš zaklon da ti ne smeta bura. Onda se sve radilo ručno. Nije bilo tehnike. Kad je bilo lijepo vrijeme, išli bi u polje. U kavu bi išli obično ovako za ružnog vremena. Puno puta bi jedva ovako pješke i došao do kave. Pogotovo kad nisam imao ni traktor, u kavi smo držali i alat i sve. Našli bi neki bunker i tamo sklanjali alat.
Djed Tomo počeo je negdje nakon završetka 2. svjetskog rata s ocem i djedom, umjesto školu, pohađati kavu. I još nije prestao. A ni to nije sve - drago mu je otići i do vinograda i polja, a do svoje, kako on kaže, male rupe, ode kad je dan malo duži.
- Nema kamenog krova, kuće, zida koji je bio porušen poslije rata, a da ga mi nismo popravljali - prisjeća se danas Tomo. - Crkvu sv. Duha u Podgrađu ja sam u mome vijeku tri puta popravljao. Lisičić je oduvijek davao najbolje majstore zidare.
A od kamena se zaista mnogo toga može napraviti. Može se, rekao bi naš Tomo, skoro sve. - Prije su u selu bili samo kameni krovovi. A ni kap kiše ne bi kroz te krovove mogla ući u kuću. Prije se uopće radilo nije koristio cement, sve su bili suhozidi. Niti jedan se nije srušio. Kava je kao more, nikad ne znaš gdje ima ribe, odnosno kamena. Negdje ima, negdje nema kamena, negdje je kvalitetniji, negdje manje kvalitetan.
Dosta bi se toga još moglo reći o kamenu i Lisičiću koji, uzgred, još uvijek nema vodu odnosno vodovod, za razliku od Rimljana, koji su ga u obližnjoj Aseriji imali prije 2000 godina. Toliko o modernoj tehnologiji, svaka kuća ima kompjuter i Internet, a u nijednoj se ne pije čista voda (ova koja dolazi iz gusterni sigurno nije ni približno čista jer tko zna što se sve ljudskom oku nevidljivo nakuplja u njoj).
U svakom slučaju kamen znači život. Možda u očima nekih ljudi, svi ovi, kako sam ih nazvala, berači kamena, predstavljaju samo osobe željne brzog i lakog bogaćenja, ali kao što svi znamo, to nije moguće. Ako vam kamen, kao ljudima s ovog prostora, znači život onda ste mu potpuno podređeni. Kad je kiša ne ide se u kavu. Dok drugima dolazi plaća vas vaša čeka u rupi, u zemlji, dok se ne pojavi Sunce.

Julijana Bačić [ G3_05|06]
 

Google pretraživač

Webškola

Wikipedia