Početna Grafiti
Luda kuća! PDF Ispis E-mail

Razgovor s Mikeom Kellyjem i Mattom Devereom, članovima kazališne skupine Madhouse Theatre Company

U Hrvatskoj kazališnoj kući u Zadru u petak, 10. prosinca 2004. gostovala je kazališna skupina Madhouse Theatre Company s predstavom "Stones In His Pockets" i, nakon prošlogodišnjeg uspjeha s predstavom "The Complete Works of William Shakespeare (abridged)", ponovo dobro zabavila publiku, u kojoj smo bili i mi.

Sinoć su zadarski ljubitelji kazališta koji vladaju engleskim jezikom mogli uživati u virtuoznoj glumi Mikea Kellyja i Matta Deverea, dvojice članova britanske skupine Madhouse Theatre Company, koja već nekoliko godina stalno boravi u Budimpešti. Treći član grupe, Jon Fenner, bio je zadužen za zvuk u predstavi. Izveli su nagrađivanu komediju irske dramatičarke Marie Jones pod naslovom "Stones In His Pockets" (Kamenje u njegovim džepovima). Njih su dvojica u predstavi odigrala nekih petnaestak likova i, uz minimalnu upotrebu dekoracije i kostima uspješno dočarali šušur koji je u malo mjesto u sjeverno-irskoj pokrajini Kerry donijelo snimanje hollywoodskog filma. S njima smo porazgovarali nakon predstave .

Matt, Darko, Jon, Ana, Marija, Ivana, MikeIspričajte nam kako je došlo do osnivanja vaše kazališne grupe i koliko dugo već zajedno nastupate?

Mike: Naša grupa broji tri člana - pored Matta i mene, koji smo večeras nastupili, naš član je i Jon Fenner, koji je večeras brinuo o zvuku predstave, a inače i glumi u njoj dok Matt ili ja brinemo o zvuku - upoznali smo se prije deset godina na Londonskoj akademiji glazbe i dramske umjetnosti (LAMDA). Za vrijeme trogodišnjeg školovanja koje smo tamo prošli postali smo dobri prijatelji. Na kraju tog razdoblja ja sam već imao prijatelje u Budimpešti, pa smo otišli tamo izvesti jednu predstavu, vratili se u London, pa opet išli nastupati u Budimpeštu, pa opet u London, pa smo prije četiri godine zaključili da nam se u Budimpešti toliko sviđa da smo odlučili tamo ostati, a tada smo i osnovali Madhouse.

Vašu ste skupinu nazvali The Madhouse Company. Ima li to neke veze s vašim načinom glume ili promišljanja kazališta?

Matt: Ime nije, zapravo, izravno povezano s ovim što mi radimo, nego je, naprosto, ime koje nam se svidjelo. Kad smo osnovali grupu, trebalo nam je prepoznatljivo ime, pa smo se odlučili za Madhouse. Možete u imenu, valjda, prepoznati neka značenja - "mad" kao ludo, otkačeno ili što god hoćete, i "house" kao kazališna kuća, međutim, iza našeg imena nema neke velike priče. Trebalo nam je neko ime, a ovo nam se svidjelo i kraj priče.

Radite i živite u Budimpešti. Kako ste se odlučili preseliti tamo?

Mike: Pozvao nas je ravnatelj Merlin kazališta u Budimpešti. Tamo smo počeli. Isti čovjek je nedavno postao ravnatelj Nacionalnog kazališta u Budimpešti i prošlog ljeta nas je pozvao da dođemo raditi tamo, tako da sad nastupamo u Nacionalnom kazalištu u Budimpešti, što je super. U početku nam je namjera bilo postaviti nekoliko predstava u Budimpešti. Njemu su se te predstave jako svidjele, pa nam je predložio da pokušamo vidjeti postoji li publika za naš dugoročniji boravak u Budimpešti i da ostanemo čitavu kazališnu sezonu kao gostujuća grupa. Mi smo rekli o da, može, super. Bila nam je to prilika da imamo vlastitu kazališnu grupu i da radimo ono što volimo. I tako smo pokušali, pokazalo se da publike ima uvijek, pa smo još uvijek tamo. Održimo negdje između 8 i 10 predstava mjesečno, što nije mnogo, pa imamo vremena i za turneje, što nam se jako sviđa. U Budimpešti se snima i dosta koprodukcijskih filmova, jer su uvjeti povoljni, tako da odigramo i poneku filmsku ulogu.

Jedan od važnijih elemenata kazališta je jezik. Da li vam je teško nastupati pred publikom čiji materinji jezik nije isti kao vaš? Možete li usporediti reakcije publike u Budimpešti i ovdje u Zadru?

Matt: Razlika zaista postoji, i to velika. Razina poznavanja engleskog u Hrvatskoj je znatno viša nego u Mađarskoj. Ovdje ljudi jako dobro govore engleski. Mi mislimo da je razlog tome (uz izvrsne nastavnike engleskog jezika, ha-ha-ha) utjecaj televizije. U Mađarskoj se strani programi na televiziji sinhroniziraju na mađarski, dok se u Hrvatskoj koriste titlovi. To je vrlo korisno za učenje jezika. Ja ne govorim mađarski, za razliku od Mikea, pa ponekad pomislim da bih volio da su na mađarskoj televiziji filmovi titlovani, što bi mi pomoglo da ga lakše naučim.
Mike: Jezik ove predstave je opet poseban, jer se dosta koristi irski dijalekt, pa smo se večeras trudili biti razgovjetniji više negoli se inače trudimo, ali dijelom smo to činili i zbog veličine ove dvorane. U manjoj dvorani je ritam predstave i govora nešto brži. Pitanje je dosta zanimljivo. Prije nekoliko mjeseci radili smo s jednim redateljem iz Britanije, koji je primijetio da se dosta koristimo pokretom i mimikom u želji da riječi učinimo jasnijima. On je smatrao da ne trebamo toliko brinuti, jer je dovoljno da publika razumije 50% riječi, da bi mogla pratiti priču.

Svaki od vas dvojice u predstavi igrate više uloga. Isto je i u komadu "Sabrana djela Williama Shakespearea" u kojoj smo vas gledali prije godinu dana. Kako birate repertoar?

Matt: Obje su te predstave napisane za dva, odnosno, u slučaju "Shakespearea", tri glumca. Uvijek tražimo takve tekstove, jer nas je troje u grupi. Upravo smo pronašli još jednu takvu, koja nam se jako sviđa. Riječ je o komediji, a zove se "Art".

Vaše predstave uključuju i mnogo fizičke aktivnosti: trčanja, skakanja, padanja. Koliko vam je u glumi važan taj fizički element?

Mike: Važan je, dakako. Malo smo sada i stariji, ali nastojimo održati dobru fizičku kondiciju. Ova predstava ima i onu fizički zahtjevnu scenu irskog plesa, nakon koje mi je uvijek drago čuti pljesak publike, jer mi to daje priliku da povratim dah (ha-ha-ha). Ali točno je da uživamo u fizičkom aspektu kazališta - kretanje omogućava veću slobodu.
Matt: Na repertoaru imamo još jednu predstavu koja se zove "Someone Who'll Watch Over Me" irskog dramatičara Franka McGuinessa o tri zatvorenika u Zatvorskoj ćeliji u Libanonu, koja je utemeljena na stvarnim događajima iz 80-ih godina. Ta predstava se odvija u skučenom prostoru zatvorske ćelije, tako da u njoj nema mnogo pokreta, ali je nabijena emocijama i na kraju smo posve iscijeđeni.
Čitate li recenzije vaših predstava u novinama? Koliko vam je važno mišljenje kritičara? Kakva su vam iskustva s kritičarima u Mađarskoj i Hrvatskoj?

MadhouseMike: Iskreno rečeno, imamo vrlo malo dodira s kritikom. Već smo četiri godine u Budimpešti, a recenzije naših predstava u novinama na engleskom jeziku nisu baš česte, tako da se, srećom, ne brinemo previše o recenzijama. Naše se predstave publici većinom jako sviđaju, nastupamo pred punim dvoranama, pa bih mogao reći da nam je publika najvažniji kritičar. Uglavnom, ne trčimo do kioska ujutro nakon predstave kupiti novine da vidimo što je koji kritičar napisao. Iako, moram reći da smo od hrvatskih kritičara dobili jako povoljne kritike. Doduše, morali su nam ih prevesti na engleski, pa ne znam da li nas je možda prevoditelj htio poštediti.

Jeste li se upoznali s nekim hrvatskim glumcima ili vidjeli koju predstavu?

Mike: Da, vidjeli smo "Hamleta" u Rijeci ove godine. Ne mogu se sjetiti imena glavnog glumca. Režiser je vrlo poznat .
Matt: Da, onaj s naočalama. Glavni glumac je ličio na Toma Jonesa, ali ne mogu se sjetiti imena.
Mike: Upoznali smo glumce i družili se s njima na partyju nakon predstave, jer je to bila premijera. Bilo je to prije 8-9 mjeseci .
Matt: I malo smo bili popili, ha-ha-ha, pa smo zaboravili imena. Ali, bili su jako dobri. (Radi se o predstavi "Hamlet" na sceni HNK Ivan Zajc iz Rijeke u režiji Kreše Dolenčića i s Rankom Zidarićem u glavnoj ulozi. op.a.)

Pripremate li nešto novo i hoćete li opet do Zadra?

Mike: Jako volimo doći u Hrvatsku. U Zadru smo imali dvije odlične predstave i jako bi nas radovalo doći ponovo. Pripremamo novu predstavu, s naslovom "Art", koja će biti praizvedena u veljači 2005. i jako bismo je voljeli izvesti ovdje u Zadru već negdje prije ljeta sljedeće godine.
Matt: Vrijeme u Hrvatskoj je fantastično. Jučer smo došli iz Budimpešte u Zagreb, a to su sad hladna mjesta. Morao sam obući i duge gaće, ha-ha-ha. A onda smo došli ovdje tako zamotani u kapute i kape, kad ono, nevjerojatno, pa tu je ljeto. U Walesu je ljeti ovakvo vrijeme.

Razgovarali: Ivana Dukić, Darko Galić, Marija Vuletić i Ana Nakić [G2.04|05]

 

Google pretraživač

Webškola

Wikipedia