Hvala
Rijeke suza.
Zlatna polja okupana krvlju.
Sloboda samo u snovima
koji krikom prekinuti su.
Ceste smrti spuštene tamo
kud danas olako prolaze mnogi
k’o da zaboravit je moguće.
Isto sunce grije sve,
i žita i grobove.
Ponos tugu krije.
Ptice ponosno pjevaju.
Zvijezde još jače sjaje,
a ti slobodno hodaš
kud oni padali su.
Pusti suzu, sklopi ruke.
Reci im: Hvala !
Josipa Mamić, G2
I u mom gradu Vukovar i Škabrnja svijetle
Zalivena ohlađenim voskom, svijeća se polako gasila. Tinjala je sve slabije dok nije ugasla. Pitam se gdje su ljudi, točnije oni za koje je ta svijeća gorjela. A gorjela je za očeve, majke, sinove i kćeri kojih više nema. Njih se sada, u ovo doba godine, posebno prisjećamo i molimo se za njih. Njih koji su spremno položili svoj život za domovinu. Većinom je to bila mladost, no neprijatelj nije birao. Pitam se: zašto ih se češće ne prisjećamo? Zar za njih postoji samo jedan dan?
Sada, nakon više od dva desetljeća, gotovo je nemoguće stvoriti sliku o ratu. Pogotovo nama, mlađim generacijama, kojima je to daleko, maglovito. Često se kaže:,,Treba zaboraviti!“. Ja ne mislim tako. Ali i ne krivim one koji tako misle, jer oni nisu osjetili ni strah, ni bol, ni gubitak voljene osobe. Koliko je bilo vojnika njihove dobi koji nisu imali njihove današnje “brige“, oni su se brinuli da iznesu Domovinu iz rata. Za one koji misle da treba zaboraviti dovoljno je čuti majku koja je ostala bez sina. Hoće li ona moći oprostiti? Ona koja još ne zna gdje on počiva. Ti događaji se nikad ne smiju zaboraviti.
U današnjim vremenima često pomislimo:,,Je li njihova žrtva bila uzaludna?“. Trebamo nastaviti. Zajedno trebamo stvoriti domovinu kakvu su oni sanjali: slobodnu, sretnu i ponosnu. Ne dajmo da njihova žrtva bude uzaludna.
Svijeća se ugasila. Oni su nastavili živjeti u našim srcima, u nadi u ponovni susret.
Marica Mikulić, G1
VUKOVARSKA PRIČA
Do danas sam mislio da su sve patnje Vukovara opjevane, napisane, naslikane….da je to tema odavna istrošena, ali…
Lica prislonjenog na prozor elitnog vukovarskog restorana stoji čovjek i gleda u unutrašnjost. Sivi, dugi, pohabani kaput seže mu do gležnja, ispod kojeg vire stare, izgažene vojničke čizme. Po leđima mu pada duga, prosijeda, masna kosa. Nasred restorana stoji mladić oko kojeg užurbano trčkaraju konobari i kuhari, on im nešto žustro objašnjava. Te oči….
Slike se vraćaju. Ponovno. Dva desetljeća unatrag…..
Grmljavina granata ne prestaje, bombardira se sa svih strana, geleri fijuču okolo, dijelovi zidova ruše se po ulici. Vatra svuda okolo…Ne razaznaje se da li je dan ili noć. Čestice baruta grizu oči, guše u grlu… Mladić leži u plitkom, blatnjavom jarku, glave zabite u blato…Trebao je ranije otići, ovako..Njegova jedinica se još jutros povukla iz Vukovara, takva je bila naredba. On nije želio otići, mislio je kako još nije kasno, ostat će.. Detonacije su se polako smirivale, odlazile nekud u daljinu… A, onda smiraj, tišina. Ustao je iz jarka, mokar, promrzao, a onda je shvatio da je sam. Svi su otišli… Hodao je pustim ulicama Vukovara, skrivao u ruševine kada bi naišlo vozilo ili odred razularenih, bijesnih, četničkih vojnika..Začuo je tihi plač. Oprezno se nagnuo kroz prozor gotovo srušene kuće. Na podu je vidio dječaka kako leži preko leša. Drhtao je i plakao, bio je sav crn od sasušene krvi. Grčevito je držao hladne, ukočene ruke svoje mrtve majke. Oprezno mu je prišao, pogladio ga po glavici i pokušao pridignuti s poda. Pogledao ga je velikim, plavim očima u kojima nije bilo suza, samo strah i očaj. Privio ga je na svoja prsa, ali dječak nije popuštao stisak ruku sa svoje majke. Lagano mu je odvajao prst po prst, kako bi pustio ukočeno tijelo, vjerojatno već danima mrtve majke, čije oči su širom otvorene bile uprte u njih. I, onda je vidio da je i dječak ranjen, nedostajao mu je dio desnog kažiprsta, više gotovo da i nije krvario, čelo mu je gorjelo, modre usne su samo dozivale majku. Umrijet će ako uskoro ne dobije adekvatnu liječničku pomoć. Dekom je prekrio mrtvo tijelo žene, raskopčao svoju polu mokru jaknu, dječaka primio u krilo, čvrsto ga omotao svojom jaknom i krenuo. Dječaku je bilo sve lošije, morao ga je odnijeti na slobodni teritoriji…što prije. Tri dana je hodao s dječakom u naručju, ulazio u ruševine, nalazio vode i ostatke hrane, koju bi najprije sam prožvakao, a onda gurao u stisnute dječakove usne. Uspjeli su izići sa okupiranog teritorija pravo na punkt hrvatske vojske. Kad je ugledao hrvatski grb na rukavima vojnika, nastao je mrak….Ničeg se više nije sjećao..Probudio se u bolničkom krevetu u Zagrebu, pitao je za dječaka. „Bit će dobro“, rekli su mu. Svaki dan je bio uz njegov bolnički krevetić, molio je Boga da uspije pobijediti sepsu. I uspio je, jednog dana samo ga nije bilo u bolnici. Rekli su mu da ga je udomila bogata zagrebačka obitelj. Više ga nije vidio…
Nakon toga godinama se vukao po uredima pokušavajući ostvariti svoja prava, odnosno zaposliti se. Uništene evidencije o pripadnosti jedinici, prespora birokracija, razočaranje u sve…Odustao je… Hoda tako uokolo, pomogne ljudima pripremiti drva za ogrjev, okopati vrt, a zauzvrat dobije hranu, odjeću, obuću. Prespava opet na onim istim ruševinama kao i prije dvadeset godina.
A sada stoji i gleda u mladića u restoranu. Srebrno odijelo blješti se na njemu, još više crne, špicaste cipele. Ali te oči…Poznaje ih, to je on…I tada mladić podigne desnu ruku i kažiprstom kojeg je pola nedostajalo pokaže na staklo:“Dečki, dajte nešto onom prosjaku i potjerajte ga iz ove ulice, dolaze mi gosti iz Zagreba, ne želim da ga vide tu kad dođu.“
Nije sačekao da mu daju milostinju, okrenuo se i žurnim korakom krenuo prema drugoj ulici, dok su njemu iza leđa dolazile četiri crne limuzine sa zatamnjenim staklima…
Marko Bačić, G4
I u mom gradu Škabrnja gori
Škabrnja; 18. XI. 2012.
Ivković, Škara, Bilaver, Ražov, Ive, Matija, Joso… sin Josin, Marin… Čitam imena ispisana na spomen počama iza škabrnjske škole. Na stratištu očaja i zvjerstva. U mislima slika dugog niza „uredno“ poredanih crnih vreća s mrtvim tijelima. Slika zvjerstva za vječnost… Opomena za vječnost…
Europa; 18.XI.1991.
Užurbani ritam kongresnih salona. Uz čašicu škotskog viskija, nakon napornog dana, burzovni mešetar baca pogled na izvješće „iz tamo neka male Hrvatske“… Prebacuje kanal „Što li je novog u Tokyju?“… Dok Škabrnja krvari…
Haag; 16.XI.2012.
Danas njima sude. U mislima im Škabrnja, Malinički most, Knin. Danas će presuditi Domovinskom ratu. A onda, kada skinu svoje crne sudačke toge, zavaljeno će sjesti u svoje fotelje, uzeti daljinski i željno iščekivati izvješće sa Wall Streeta.
Benkovac; 18.XI.2012.
Kolona sjećanja. Svijeće u ruci. Bol u grudima. Poruka usmjerena prema nebu: „Mi vas nikada nećemo zaboraviti… Ivkovići, Škare, Bilaveri, Ražovi… Ive, Matija, Joso… sine Josin, Marine… NIKADA.“
Matea Mlakić, G3
Vukovaru
Slušam priče, tražim zapise, gledam filmove, slike kako bih te bolje upoznao. Želim ti vidjeti oči, čuti glas, ranjeni, gordi, veliki i ponosni Vukovare.
Sve što sam saznao čini mi se tek malim dijelom velike istine. Puno više od saznanja je osjećaja u mom srcu. Osjećaja koji govore o strahu, o plaču, o hrabrosti, o boli onih koji su te branili, voljeli, živjeli… Razorili su te, ali ti nisu uništili ponos i čast. Jer su te branili ONI, jer su te voljeli ONI, jer s ponosom danas i vječno ćemo izgovarati tvoje ime MI…
Šimun-Filip Justić, G1
